[b]"Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim." (ajet iz Kur'ana)[/b]

27.03.2005.

SVEMIR…

Nakon stoljeća i stoljeća promatranja noćnog neba ljudska je vrsta u ovom stoljeću spoznala da je svemir u kojem živi započeo prije petnaestak milijardi godina u Velikom prasku, u nezamislivoj eksploziji koja je stvorila ne samo materiju, već i prostor i vrijeme. Hladeći se, prvobitna je užarena kugla stvarala protone, neutrone i elektrone, a zatim od njih atome, oblake vodika i helija, te na kraju zvijezde i galaktike, kvazare i crne rupe.


1. Veliki prasak
Veliki prasak je događaj stvaranja svemira, dakle prostora, vremena, materije i energije. Detalji o tome kako je do tog stvaranja došlo još uvijek su nepoznati. Problem je u tome da jedina opće prihvaćena teorija prostora i vremena, Einsteinova opća teorija relativnosti, ne funkcionira za sustave manje od tzv. Planckove udaljenosti (koja iznosi 10-35 metara) i za događaje koji traju kraće od tzv. Planckovog vremena (koje iznosi 10-44 sekundi).
Iz tog su razloga sam trenutak Velikog praska i 10-44 sekundi koje su uslijedile još uvijek izvan domašaja znanosti. (Ovo ne znači da nema teorija koje se bave Velikim praskom, već samo da ni jedna od tih teorija nije šire prihvaćena.)
U svakom slučaju, važno je razumjeti da Veliki prasak nije nekakva eksplozija negdje u "središtu svemira" usljed koje je materija počela svoje širenje, već je to eksplozija samog svemira u kojoj su nastali prostor i vrijeme. U skladu s tim svemir nema središte.
Nakon Velikog praska, prostor se počeo širiti, noseći sa sobom svemirsku materiju i to širenje se nastavlja sve do danas. Sa širenjem prostora materija se razrijeđivala i temperatura je padala, a sukladno tome se mijenjao i sastav svemira: od homogene vruće plazme danas potpuno nepoznatih čestica do današnjeg nehomogenog hladnog svemira nastanjenog galaktikama i živim bićima.
2. Epoha kvantne gravitacije
Epoha untar spomenute Planckove udaljenosti i Planckovog vremena, epoha kvantne gravitacije, nama je još uvijek velika nepoznanica. Tu i sam prostor-vrijeme zamišljamo kao "pjenu" s nama nepoznatim zakonima fizike gdje ni prostor ni vrijeme više nemaju isto značenje kao u svakodnevnom životu. Tako pitanje "Što je bilo prije Velikog praska?" gubi svoj smisao jer kako se primičemo Velikom prasku pojmovi "prije" i "poslije" više ne moraju imati nikakvo značenje.
Temperatura od 1032 kelvina, za svemir koji je manji od 10-35 metara i mlađi od 10-44 sekundi, magična je granica iza koje Einsteinova opća relativnost treba biti zamijenjena kvantnom teorijom gravitacije - koju usprkos svim naporima još uvijek nemamo.
Pokušaji razumijevanja tog perioda na crti suprastruna (ili membrana) vezani su za prostore s više od tri prostorne dimenzije, gdje su preostale dimenzije zaokružene u sebe ("kompaktificirane") na ljestvici ispod 10-35 metara. Unutar tih razmjera mogle bi biti smještene strune, a čestice koje normalno opažamo su tada tek "muzika" tih struna - njihova niskofrekventna pobuđenja. Važna značajka tih struna je i nama za sada skriveni dio njihove "muzike" - pojavljivanje suprasimetricnih čestica (strune su suprasimetrične!).


25.03.2005.

Molekularni Čorsokak Evolucije

Priča o "ćeliji koja je proizvedena slučajno"

Ako neko vjeruje da živa ćelija može postati slučajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo spriječiti da vjeruje u sličnu priču koju ćemo sada ispričati. To je priča o jednom gradu:

Jednog dana gruda ilovače, pritisnuta između stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postade vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilovača se osuši, stvrdnu i poprimi krut, otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadiće i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i čvrsta cigla. Ova cigla je godinama čekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle slične njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih takvih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Međutim, sasvim slučajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila oštećena.

Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladnoći, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvučene sa tog mjesta, nego su čekale tu, na istom mjestu, sve sa istom "namjerom".

Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slučajno, uz pomoć djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U međuvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se između njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo dešavalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomoć prirodnih utjecaja, oblikovala i položila temelje zgrade koja će nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo oštećena, sa svim njenim građevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama.

Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnju zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za električne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede, itd. itd. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim količinama. Bila je potrebna još jedino vještina prirodnih sila da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je između cigli uz pomoć vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo toliko dobro da su se cigle razmjestile na takav način da su među sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da će se kasnije, pod djelovanjem "prirodnih uvjeta", formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji će se također kasnije slučajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slučajnosti i "prirodni uvjeti" proizveli savršeno dizajniranu zgradu.

Ako ste uspjeli održati vjeru u ovu priču do sada, tada nećete imati problema pretpostaviti kako su druge zgrade, fabrike, autoputevi, trotoari, infrastruktura, komunikacije i transportni sistemi ovoga grada nastali. Ako imate tehničko znanje i ako ste pristojno upoznati sa temom, možete čak napisati izuzetno "znanstveno potkrijepljenu" knjigu od nekoliko tomova, iznoseći svoje teorije o "evolucijskom procesu sistema kanalizacije i njegovoj prilagođenosti postojećim strukturama". Možete biti odlikovani akademskom nagradom za vaše sjajne studije i možete se smatrati genijem koji prosvjetljuje čovječanstvo.

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša priča, zato što ćelija, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada.

Čudo u ćeliji i kraj teorije evolucije

Kompleksna građa žive ćelije nije bila poznata u Darwinovo doba, i pripisivati život slučajnostima i prirodnim uvjetima je, u to vrijeme, za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo.

Tehnologija XX stoljeća je zavirila i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Danas, mi znamo da ćelija sadrži energetske stanice koje proizvode energiju koju onda ćelija upotrebljava, fabrike koje proizvode enzime i hormone neophodne za život, banku podataka gdje su zapisane sve neophodne informacije o svim proizvodima koji trebaju biti napravljeni u ćeliji, zatim složene transportne sisteme i cjevovode za prevoženje sirovina i proizvoda sa jednog mjesta na drugo, napredne laboratorije i rafinerije za pretvaranje vanjskih sirovina u upotrebljive tvari, i specijalizirane proteine ćelijske membrane za kontrolu ulaska materija u ćeliju i izlaska iz ćelije. Sve ovo sačinjava samo jedan mali dio ovog nevjerovatno složenog sistema.

W. H. Thorpe, jedan evolucionista - znanstvenik, priznaje da "najjednostavniji tip ćelije predstavlja ‘mehanizam’ nezamislivo složeniji od bilo koje mašine dosad zamišljene i konstruirane od strane čovjeka".91

Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu ćeliju. Nikada nijedan pokušaj da se kreira umjetna ćelija nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni.

Teorija evolucije tvrdi da je ovaj sistem, koji čovječanstvo sa svom svojom inteligencijom, znanjem i tehnologijom na raspolaganju ne može proizvesti, nastao "slučajno", pod utjecajem prvobitnih uvjeta na Zemlji. Da damo drugi primjer. Vjerovatnoća formiranja ćelije igrom slučaja je poput vjerovatnoće da se odštampa jedna knjiga prilikom eksplozije u štampariji.

Engleski matematičar i astronom Sir Fred Hoyle napravio je sličnu usporedbu u jednom od njegovih intervjua objavljenom 12.11.1981. godine u časopisu Nature. Iako i sam evolucionista, Hoyle je rekao da je vjerovatnoća da više forme života nastanu na ovaj način (slučajno), uporediva sa vjerovatnoćom da jedan tornado brišući kroz deponiju starog gvožđa konstruira avion "Boing 747" od materijala i starudija koje se tu nalaze.92 Ovo znači da nije moguće da ćelija nastane slučajno i zato je ona definitivno morala biti "stvorena".

Jedan od glavnih razloga zašto teorija evolucije ne može objasniti kako je nastala ćelija, jeste "nesvodljiva kompleksnost" ćelije. Živa ćelija održava se uz pomoć harmonične saradnje mnoštva njezinih organela ("ćelijski organi"). Ukoliko samo jedna od ovih organela ne funkcionira, ćelija ne može ostati u životu. ]elija nema vremena da čeka nesvjesne mehanizme kao što su prirodna selekcija ili mutacija da joj dozvole da se razvija. Tako da je prva ćelija na Zemlji morala biti kompletna-potpuna ćelija, koja je posjedovala sve, za život potrebne, organele i funkcije, a ovo definitivno znači da je ćelija morala biti stvorena.

Proteinski izazov slučajnostima

Toliko o ćeliji. Ali, evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova ćelije. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgrađuju ćeliju.

Proteini su gigantske molekule koje se sastoje od manjih jedinica zvanih "aminokiseline", koje su razmještene u specifičnom nizu u određenim količinama i strukturama. Ove molekule predstavljaju gradivne blokove žive ćelije. Najjednostavnija je sastavljena od 50, ali postoje neke proteinske molekule koje su sastavljene od nekoliko hiljada aminokiselina.

PRIZNANJA EVOLUCIONISTA

Teorija evolucije nigdje se ne susreće sa većom krizom nego na tački objašnjavanja pojave - nastanka života. Razlog je to što su organske molekule toliko kompleksne da se za njihovo formiranje nikako ne može tvrditi da je bilo slučajno, a očigledno je nemoguće da je jedna organska ćelija bila formirana pukim slučajem.

[quote]
Alexander Oparin: "L'origine della cellula rimane un mistero".



Evolucionisti su se suočili sa pitanjem porijekla života u drugoj polovini XX stoljeća. Jedan od vodećih autoriteta teorije o molekularnoj evoluciji, ruski evolucionist Aleksandar Oparin, u svojoj knjizi Porijeklo života, koja je objavljena 1936., rekao je slijedeće:

"Na nesreću, porijeklo ćelije ostaje pitanjem koje je u stvari najtamnija tačka cijele teorije evolucije."1

Od Oparina, evolucionisti su izveli bezbrojne eksperimente, proveli mnoga istraživanja i izvršili mnoga promatranja da dokažu da je ćelija mogla biti formirana slučajno. Međutim, svaki takav pokušaj jedino je još jasnijim učinio kompleksni dizajn ćelije i tako, čak još više, pobio teze evolucionista. Profesor Klaus Dose, predsjednik Instituta biohemije na Univerzitetu "Johannes Gutenberg", izjavljuje:

"Više od 30 godina eksperimentiranja, u vezi s porijeklom života, na poljima hemijske i molekularne evolucije vodili su do boljeg opažanja neizmjernosti problema porijekla života na Zemlji prije nego što su doveli do njegovog rješenja. Sada sve diskusije o glavnim teorijama i eksperimentima na ovom polju, ili završavaju u patu ili u priznanju neznanja."2

Slijedeća izjava od strane geohemičara Jeffreya Badaa, sa San Diego Scripps Institute, čini očiglednom bespomoćnost evolucionista što se tiče ovog problema:

"Danas kada napuštamo dvadeseto stoljeće, još uvijek se susrećemo sa najvećim neriješenim problemom koji smo imali kada smo ulazili u dvadeseto stoljeće: kako je život na Zemlji započeo?"3


Jeffrey Bada: "L'origine della vita sulla terra rappresenta il piů grande problema irrisolto".



1 Alexander I. Oparin, Origin of Life, (1936) New York: Dover Publications, 1953 (ristampa), p. 196.
2 Klaus Dose, "The Origin of Life: More Questions Than Answers", Interdisciplinary Science Reviews, vol. 13, n. 4, 1988, p. 348.
3 Jeffrey Bada, Earth, February 1998, p. 40[/quote]

Ključna stvar u ovome je da: odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije, koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem, nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću. (Štaviše, teorija nije u stanju niti objasniti tvrdnju o "slučajnom formiranju" aminokiselina, što će biti razmatrano kasnije.)

Činjenica da funkcionalna građa proteina nikako ne može nastati slučajno, može se uočiti jednostavnim računom vjerovatnoće koji može shvatiti bilo ko.

Jedna proteinska molekula prosječne veličine sastavljena je od 280 aminokiselina među kojima postoji 12 različitih vrsta. One mogu biti poredane na 10300 (10 na tristotu) različitih načina. (Ovo je astronomsko veliki broj koji se sastoji od jedinice - "1", iza koje slijedi 300 nula.) Od svih ovih mogućih kombinacija samo jedna od njih formira željenu proteinsku molekulu. Ostatak su aminokiselinski lanci koji su ili potpuno beskorisni ili potencijalno štetni za žive tvari.

Drugim riječima, vjerovatnoća formiranja samo jedne proteinske molekule je "1 naprema 10300". Mogućnost da se ovo desi praktično ne postoji. (U matematici su vjerovatnoće koje su manje od 1 naprema 1050 prihvaćene kao "nulta vjerovatnoća".)

Osim toga, jedna proteinska molekula od 280 aminokiselina je skromne veličine u odnosu na neke gigantske proteinske molekule koje se sastoje od hiljada aminokiselina. Kada primijenimo sličan račun vjerovatnoće na ove gigantske molekule, vidimo da čak ni riječ nemoguće nije više "adekvatna".

Kada krenemo jedan korak dalje u razvojnoj shemi života, uočavamo da jedan protein, sam po sebi, ne znači ništa. Jedna od najmanjih bakterija koja je ikad otkrivena, Mycoplasma Hominis H39, sadrži 600 "tipova" proteina. U ovom slučaju bismo trebali račun vjerovatnoće koji smo gore uradili za samo jedan protein uraditi sada za svaki od 600 različitih tipova proteina (što znači da je vjerovatnoća slučajnog nastanka ovakve bakterije još puno, puno manja). Rezultat iscrpljuje čak i koncept nemogućnosti.

Neko ko sada čita ove retke, a ko je do sada prihvatao teoriju evolucije kao znanstveno objašnjenje, može posumnjati da su ovi brojevi preuveličani i da ne odražavaju pravo činjenično stanje. To nije tako: ovo su nedvosmislene i konkretne činjenice. Nijedan evolucionist nema prigovor ovim brojkama. Oni prihvataju da je vjerovatnoća slučajnog formiranja jednog proteina "slaba kao i vjerovatnoća da majmun napiše historiju čovječantva na daktilo-mašini a da ne načini nijednu grešku".93 Međutim, umjesto prihvaćanja drugog objašnjenja, tj. stvaranja, oni nastavljaju sa branjenjem ove nemogućnosti.

Ista činjenica priznata je od strane mnogih evolucionista. Naprimjer, Harold F. Blum, čuveni evolucionista, izjavljuje da je "spontano formiranje polipeptida (u koje spadaju proteini) veličine najmanjeg poznatog proteina, izgleda, izvan svake vjerovatnoće".94

Evolucionisti tvrde da se molekularna evolucija odigrala tokom veoma dugog perioda vremena i da je taj dugi vremenski period nemoguće učinio mogućim. Ipak, bez obzira koliko dati vremenski period bio dug, nije moguće da aminokiseline formiraju proteine slučajno. William Stokes, jedan američki geolog, priznaje ovu činjenicu u svojoj knjizi Essentials of Earth History pišući da su šanse da se ovo desi toliko male da "protein na taj način ne bi nastao tokom milijardi godina na milijardama planeta, svakoj prekrivenoj slojem od koncentriranog vodenog rastvora potrebnih aminokiselina".95

"Šta dakle, sve ovo znači?" Perry Reeves, profesor hemije, odgovara na ovo pitanje:

"Kada neko ispituje široki spektar mogućih struktura koji bi mogao rezultirati iz jednostavne nasumice nastale kombinacije aminokiselina u isparavajućoj prvobitnoj smjesi - moru, zapanjujuće je vjerovati da je život mogao nastati na ovaj način. Vjerodostojnije je reći da je jedan Veliki Graditelj, sa jednim majstorskim planom, bio potreban za takav zadatak."96

Ako je slučajno formiranje čak i samo jednog od ovih proteina nemoguće, tada je milijardu puta više nemoguće da se milioni proteina igrom slučaja udruže na odgovarajući način da bi formirali kompletnu ljudsku ćeliju. Da stvar bude još nevjerovatnija, ćelija se ne sastoji samo od gomile proteina. Uz proteine, ćelija se sastoji od nukleinskih kiselina, karbonhidrata, masti, vitamina i mnogih drugih hemikalija kao što su npr. elektroliti, u specifičnom odnosu, harmoniji i dizajnu u pogledu i strukture i funkcije. Svaki od ovih sastojaka funkcionira kao gradivni blok ili ko-molekula u različitim organelama.

Robert Shapiro, profesor hemije na New York University i DNA ekspert, izračunao je vjerovatnoću slučajnog formiranja 2000 tipova proteina nađenih u jednoj jedinoj bakteriji (u ljudskoj ćeliji nalazi se 200.000 različitih tipova proteina). Broj koji je dobio bio je 1 naprema 1040.000.97 (Ovo je nevjerovatan broj koji se dobije stavljanjem 40.000 nula iza jedinice.)

Profesor primijenjene matematike i astronomije sa University College (Cardiff, Wales), Chandra Wickramasinghe, komentira:

"Vjerovatnoća spontanog formiranja života iz nežive tvari je jedan naprema broju sa 40.000 nula iza toga... to je dovoljno veliko da sahrani Darwina i cijelu teoriju evolucije. Život je morao biti smišljeni produkt jedne Inteligencije, obzirom da nije nastao slučajno ili iz neke primitivne smjese, koje nije bilo ni na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj planeti."98

Sir Fred Hoyle komentirao je ovako ove nevjerovatne brojke:

"Zaista, ovakva teorija (da je život produkt neke inteligencije) je toliko očigledna da se možemo samo čuditi zašto, zbog te očiglednosti, nije široko prihvaćena. Razlozi za ovo su prije psihološki nego znanstveni."99

Razlog zašto je Hoyle upotrijebio termin psihološki je samouvjetovanje evolucionista da ne prihvate tezu da bi život mogao biti stvoren. Ovi ljudi su postavili odbijanje Božijeg postojanja kao svoj glavni cilj. Jedino zbog ovog razloga oni nastavljaju braniti nerazumne scenarije za koje i oni sami priznaju da su nemogući.


FUSNOTE
91 W. R. Bird, The Origin of Species Revisited., Nashville: Thomas Nelson Co., 1991, pp. 298-99.
92 "Hoyle on Evolution", Nature, Vol 294, November 12, 1981, p. 105.
93 Ali Demirsoy, Kalýtým ve Evrim (Inheritance and Evolution), Ankara: Meteksan Publishing Co., 1984, p. 64.
94 W. R. Bird, The Origin of Species Revisited. Nashville: Thomas Nelson Co., 1991, p. 304.
95 Ibid, p. 305.
96 J. D. Thomas, Evolution and Faith. Abilene, TX, ACU Press, 1988. p. 81-82.
97 Robert Shapiro, Origins: A Sceptics Guide to the Creation of Life on Earth, New York, Summit Books, 1986. p.127.
98 Fred Hoyle, Chandra Wickramasinghe, Evolution from Space, New York, Simon & Schuster, 1984, p. 148.
99 Ibid, p. 130.
24.03.2005.

Kur'ansko obavještavanje o budućim događajima

UVOD


Jedna od čudesnih strana Kur'ana je, također, i to što on govori o određenim događajima koji se do njegovog objavljivanja još nisu dogodili. U 27. ajetu poglavlja Al-Fath, naprimjer, Allah unaprijed donosi radosnu vijest mu'minima da će osloboditi Mekku koja se nalazila u rukama mušrika:

"Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete sigurno u časni hram ući bezbjedni - ako Allah bude htio -, neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao." (Al-Fath, 27)

Obrati li se pažnja, primijetit će se da Allah daje obavijest o jednoj drugoj pobjedi koja će se realizirati prije oslobađanja Mekke. Zaista, kao što je prethodno i saopšeno u Kur'anu, muslimani su prvo zauzeli utvrđenje Hayber, koje se nalazilo u rukama židova, nakon čega su, također, ušli i u Mekku.
Činjenica da Kur'an govori o događajima koji će se desiti u budućnosti samo je jedna od njegovih jedinstvenih mudrosti. Ovo je također i jedan od dokaza da je Kur'an riječ Allaha, Onoga koji posjeduje neograničeno znanje. Uporedo sa naučnim činjenicama istaknutim u Kur'anu, a koje nije mogao znati nijedan čovjek tog vremena, Kur'an, dakle, govori i o događajima koji će se desiti u budućnosti. Jedan od tih događaja je i poraz Bizantije. Najzanimljiviji momenat ovog historijskog događaja, kojim ćemo se detaljnije pozabaviti na narednim stranicama, ječ~injenica da su Bizantinci poraženi na najnižoj nadmorskoj visini svijeta. Ovo je zanimljivo, pošto je u ajetu upravo tako i najavljeno: "najniže mjesto"! Sasvim je sigurno da tehnologijom tog vremena nije bilo moguće obaviti takvo mjerenje i ustanoviti najnižu nadmorsku visinu. Ovo je podatak koji čovjeku saopšava Sveznajući, Allah, dž. š.

Pobjeda Bizantinaca


Bazen jezera Lut, gdje su Bizantinci poraženi od Perzijanaca. Gore se vidi satelitska fotografija ovog područja. Okolina jezera, koja je najniže područje na svijetu, ima nadmorsku visinu od -395 metara.



Jedno od saopšenja koje Kur'an iznosi o pitanju događaja koji se još nisu dogodili nalazi se u prvim ajetima poglavlja Ar-Rum. U ovim ajetima se govori da je Bizantijska imperija pretrpjela poraz, ali da će nakon kratkog vremena ponovo izvojevati pobjedu:
"Elif-lam-mim. Bizantinci su pobijeđeni na najnižem mjestu, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko (3 - 9) godina - i prije, i poslije, Allahova je odluka - i tada će se vjernici radovati." (Ar-Rum, 1-4)
Ovi ajeti su objavljeni otprilike sedam godina nakon što su kršćani Bizantinci pretrpjeli žestoki poraz od idolopokloničkih Perzijanaca, oko 620. godine. I u ajetima se saopšava da će Bizantinci veoma brzo izvojevati pobjedu. Međutim, u to vrijeme Bizantija je pretrpjela tako veliki poraz da je čak izgledalo nemoguće da se održi na nogama, a nekamoli da izvojuje ponovnu pobjedu. Ne samo Perzijanci nego su i Avari, Slaveni i Lombardi predstavljali veliku opasnost po bizantijsku državu. Avari su došli do pred sami Istanbul. Da bi se podmirili troškovi vojske, bizantijski kralj Heraklius je naredio da se zlatni i srebreni ukrasi po crkvama istope i pretvore u novac. Kada čak i to nije bilo dovoljno, pristupilo se topljenju kipova od bronze. Veoma veliki broj guvernera se pobunio protiv Herakliusa, imperija je došla do tačke raspadanja. Prvo su, od strane idolopokloničkih Perzijanaca, okupirane bizantijska Mezopotamija, Klikija, Sirija, Palestina, Egipat i Ermenistan.20

Ukratko, očekivao se totalni nestanak Bizantije. Tačno u ovom periodu, međutim, dolazi do objave prvih ajeta poglavlja Ar-Rum, u kojima se saopšava da će, nakon ne više od devet godina, Bizantinci ponovo pobijediti. Ova pobjeda je toliko izgledala nemoguća da su mušrici Arapi išli toliko daleko da su ove ajete uzimali kao predmet sprdnje. Mislili su da se nikada neće dogoditi ova pobjeda koju Kur'an najavljuje.
Međutim, kao i sve druge kur'anske informacije i saopćenja, i ova je nesumnjivo bila istinita. Otprilike sedam godina nakon objave prvih ajeta poglavlja Ar-Rum, decembra 624., u blizini ruševina Ninova, dogodio se još jedan veliki rat između Bizantije i Perzijske imperije. Ovaj put je bizantinska vojska porazila perzijsku. Nekoliko mjeseci nakon ovog rata, Perzija je bila primorana da potpiše sporazum o povratu Bizantiji teritorija koje je okupirala.21
Tako je došlo do obistinjavanja "bizantijske pobjede" koju je Kur'an unaprijed čudotvorno najavio.
Druga mudžiza koja se nalazi u istim ajetima je, također, i jedna geografska činjenica koju je u to vrijeme bilo nemoguće ustanoviti. U trećem ajetu poglavlja Ar-Rum ističe se da će Bizantinci biti poraženi na najnižem mjestu na svijetu. Ova činjenica je sadržana u formulaciji "edn-el-erd", koju su mnogi komentatori Kur'ana prevodili kao "blisko ili susjedno mjesto". Međutim, ovaj prijevod nije prava protuvrijednost originalne formulacije, nego figurativni komentar. Riječ "Edna", koja znači "najdonji, najniži, najdublji...", izvedenica je od glagola "dena". A, riječ "erd" znači svijet. Cjelokupna formulacija "edn-el-erd" dolazi u značenju "najnižeg mjesta na svijetu".

Zanimljivo, rat između Perzije i Bizantije odigrao se na najnižem mjestu na svijetu! Mjesto odigravanja aktualnog rata je bazen jezera Lut, koje se nalazi na tromeđi sirijske, palestinske i teritorije današnjeg Jordana. I, kao što je danas općepoznato, bazen jezera Lut nalazi se na visini 395 metara ispod nivoa mora i predstavlja mjesto sa najnižom nadmorskom visinom na svijetu.
Dakle, Bizantinci su, kao što je to Kur'an i najavio, poraženi na najnižem mjestu na svijetu.
Ono na što se ovdje mora skrenuti pažnja je činjenica da je nadmorske visine, a time i nadmorsku visinu bazena jezera Lut, bilo moguće ustanoviti jedino mjerenjima provedenim u savremenom dobu. Sasvim je nemoguće da je, u vrijeme objave Kur'ana, neko znao da okolina jezera Lut predstavlja najnižu tačku svijeta. Međutim, ovo područje je u Kur'anu navedeno upravo kao mjesto sa najnižom nadmorskom visinom. To, opet, predstavlja još jedan u nizu dokaza da je Kur'an riječ Svevišnjeg, Allaha, dž. š.


Gore su prikazane fotografije jezera Lut snimljene sa satelita. Nadmorsku visinu jezera Lut je bilo moguće ustanoviti mjerenjima provedenim u toku XX stoljeća. Prilikom ovih mjerenja ustanovljeno je da je ovo "najniže mjesto svijeta".

22.03.2005.

Nemiješanje mora

Specifičnost mora, koja je od strane istraživača otkrivena u skoroj prošlosti, u Kur'anu se ističe na slijedeći način:


"Pustio je dva mora da se dodiruju, između njih je pregrada i oni se ne miješaju." (Ar-Rahman, 19-20)


Sredozemno more i Atlanski okean imaju velike valove, jaka strujanja i plimu i oseku. Iako se voda Sredozemnog mora na Gibraltaru susreće sa vodama Atlanskog okeana njene karakteristike (gustoća, temperatura i toplota) ostaju nepromjenjene. Pošto između ova dva mora postoji jedna nevidljiva granica.



Ova, Kur'anom saopćena, karakteristika mora - da se međusobno dodiruju, a da se njihove vode apsolutno ne miješaju - u nedavnoj prošlosti otkrivena je od strane okeanografa. Ustanovljeno je da se, zbog prisutnosti jedne fizičke snage, nazvane "površinski napon", vode susjednih mora ne miješaju. Površinski napon, koji proizlazi iz različite gustine mora, gotovo poput zida sprečava međusobno miješanje voda.11
Svakako je zanimljiv momenat da se ova činjenica nalazi u Kur'anu, što je, opet, još jedan veoma efektan odgovor onima koji tvrde da je Kur'an napisan od strane čovjeka, Muhammeda, a.s. Kur'an se pojavio u periodu kada čovjek nije imao pojma niti o fizici, ni o površinskom naponu, a niti o okeanografiji.

15.03.2005.

Orbite

Kada se u Kur'anu spominje Sunce i Mjesec, ističe se, također, da oni, svaki pojedinačno, plove po svojim orbitama:

"I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove." (Al-Anbiya', 33)
Činjenica da Sunce ne posjeduje statičan položaj, da ono plovi po jednoj određenoj orbiti, u drugom ajetu saopšava se na slijedeći način:

"I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg." (Ya-Sin, 38)
Ove kur'anske činjenice su postale razumljive nakon suvremenih opservatorijskih osmatranja. Prema proračunima stručnjaka iz astronomije, Sunce se kreće grandioznom brzinom od 720 hiljada kilometara na sat u orbiti nazvanoj Solar Apex, koja je usmjerena prema Vega zvijezdi. To, prema jednom grubom proračunu, znači da Sunce u toku jednog dana pređe putanju od 17 miliona 280 hiljada kilometara. Zajedno sa Suncem, istu putanju pređu, također, i svi sateliti i planete koje se nalaze u Sunčevom sistemu. Pored toga, sve zvijezde ukupnog svemira posjeduju plansku pokretljivost sličnu ovoj.
Činjenica da je cijeli kosmos na ovaj način opremljen orbitama također se ističe u Kur'anu na slijedeći način:

"Tako Mi neba punog zvjezdanih puteva." (Az-Zariyat, 7)
U cijelom kosmosu postoji oko 200 milijardi galaksija, od kojih svaka posjeduje u prosjeku po 200 milijardi zvijezda. Veoma velika većina ovih zvijezda ima svoje planete, a planete, također, svoje satelite. Sva ova svemirska tijela, opet, posjeduju veoma precizno određene orbite. I svako od ovih tijela se milionima godina kreće po svojoj orbiti koja je u savršenom skladu i harmoniji sa ostalima. Pored toga, također, i veoma veliki broj zvijezda-repatica kreće se po orbitama koje su određene za njih.
Orbite koje su raspoređene po cijelom kosmosu ne pripadaju samo nebeskim tijelima. Galaksije se, također, zbunjujućom brzinom i preciznošću kreću po svojim orbitama. Tokom ovih kretanja nijedno nebesko tijelo se ne sudara sa drugim, njihovi putevi se ne ukrštavaju. Posrijedi je tako zaprepašćujući sklad da je uočeno da određene galaksije prolaze jedna kroz drugu a da se, pritom, nijedan njihov dio ne sudara sa drugim.

Apsolutno je sigurno da čovječanstvo u periodu objave Kur'ana nije posjedovalo teleskope nalik današnjima koji osiguravaju osmatranje kosmosa u dubinama mjerenim milionima kilometara, razvijenu tehnologiju za osmatranje, nije posjedovalo saznanja moderne fizike i astronomije. Prema tome, bilo je nemoguće u to vrijeme naučno otkriti činjenicu da je, kako je to u Kur'anu istaknuto, kosmos "pun zvjezdanih puteva". Međutim, ove činjenice su jasno predočene u Kur'anu koji je objavljen u istom tom periodu, pošto je Kur'an riječ Sveznajućeg, Allaha dž.š.

Kao i veoma veliki broj zvijezda repatica, tako i Halley kometa, koju vidimo na slici gore, posjeduje plansku putanju. Halley kometa ima određenu orbitu i, zajedno sa ostalim nebeskim tijelima, ona se po svojoj orbiti kreće u velikom skladu i poretku.
Sva nebeska tijela u kosmosu: planete, njihovi sateliti, zvijezde, čak i galaksije posjeduju svoje orbite koje se zasnivaju na veoma detaljnim proračunima. Sasvim je sigurno da je Allah Tvorac ovog besprijekornog poretka i da On osigurava njegovo besprijekorno funkcioniranje.

15.03.2005.

Vječito nedostajuće karike

Prema teoriji evolucije svaka živa vrsta proizašla je iz svoga prethodnika. Prethodno postojeće vrste pretvorile su se vremenom u nešto drugo i sve vrste su nastale na ovaj način. Prema ovoj teoriji transformacija se odigravala postepeno, milionima godina.

Ukoliko je ovo bio slučaj, tada su brojne prijelazne vrste trebale postojati i živjeti tokom ovog dugog transformacijskog perioda.

Naprimjer, neke pola-ribe/pola-reptili koje su stekle neke reptilske crte kao dodatak crtama riba koje su već imale, trebale su živjeti u prošlosti. Ili, trebali su postojati neki reptili-ptice, koji su stekli neke osobine ptica kao dodatak reptilskim osobinama koje su već imali. Evolucionisti upućuju na ova imaginarna bića, za koja oni vjeruju da su postojala u prošlosti, kao na "prijelazne oblike".

Ukoliko su takve životinje već postojale, trebali bi biti prisutni milioni i čak bilioni takvih primjerka u količini i raznolikosti. Što je još važnije, ostaci ovih čudnih bića trebali bi biti prisutni u fosilnom zapisu. Broj ovih prijelaznih oblika trebao bi biti čak i veći od broja prisutnih životinjskih vrsta, i njihovi ostaci trebali bi se nalaziti širom svijeta. U Porijeklu vrsta, Darwin je objasnio:
"Ukoliko je moja teorija istinita, bezbrojne prijelazne vrste, koje najbliže povezuju sve vrste jedne iste grupe, posve sigurno su morale postojati... Stoga bi dokaz njihovog bivšeg postojanja trebao biti nađen jedino među fosilnim ostacima."

Čak je i sam Darwin bio svjestan odsustva fosila takvih prijelaznih formi. On se nadao da će oni biti pronađeni u budućnosti. I sam je bio svjestan da to predstavlja veliki nedostatak za dokaz njegove teorije. Zbog toga je u svojoj knjizi Porijeklo vrsta, u poglavlju "Teškoće u teoriji", napisao slijedeće:

"...Ukoliko su jedne vrste potekle od drugih vrsta pomoću finih odstupanja, zašto posvuda ne vidimo bezbrojne prijelazne oblike? Zašto sva priroda nije u konfuziji, umjesto što su vrste, kao što vidimo, tako dobro definirane?... Pošto su po ovoj teoriji bezbrojne prijelazne forme morale postojati, zašto ih ne nalazimo ugrađene u bezbrojnim Zemljinim slojevima?... Zašto ne nalazimo blisko povezane prijelazne vrste u srednjoj regiji/sloju, koji potiče iz doba u kome su vladali posredni/prijelazni uvjeti za život? Ova teškoća me je dugi period vremena potpuno zbunjivala."

Jedino objašnjenje sa kojim je Darwin mogao doći da pobije ovaj prigovor bio je argument da je fosilni zapis koji je otkriven do tada bio neadekvatan. On je ustvrdio da će, kada fosilni zapis bude detaljno proučen, nedostajuĆe karike biti pronađene.

Evolucionisti su, vjerujući u Darwinovo proročanstvo, još od sredine XIX stoljeća, širom svijeta tragali za fosilima i kopali tražeći nedostajuće karike. Uprkos njihovim najvećim naporima, još uvijek nije otkrivena niti jedna prijelazna forma. Svi fosili izvađeni na iskopinama pokazali su da se, suprotno vjerovanju evolucionista, život pojavio na Zemlji iznenada i potpuno formiran. Pokušavajući dokazati svoju teoriju, evolucionisti su nesvjesno uzrokovali da ona kolabira.

Jedan čuveni britanski paleontolog, Derek V. Ager, priznaje ovu činjenicu čak iako je i sam evolucionista:

"Ispada da ako ispitamo fosilni zapis detaljno, bilo na nivou redova ili na nivou vrsta, mi uvijek i nanovo nalazimo ne postepenu evoluciju, nego iznenadnu eksploziju jedne grupe na račun druge."

Jedan drugi evolucionista, paleoantropolog Mark Czarnecki komentira ovako:

"Glavni problem u dokazivanju teorije je bio fosilni zapis; utisnuća iščezlih vrsta sačuvani u Zemljinim geološkim formacijama. Ovaj zapis nikada nije otkrio tragove Darwinovih hipotetičkih posrednih vrsta - umjesto toga, vrste se pojavljuju i nestaju iznenadno i ova anomalija podržala je argumente kreacionista da je svaka vrsta kreirana od strane Boga."

Oni su se, također, morali nositi sa uzaludnošću čekanja da se "nedostajući" prijelazni oblici pojave nekada u budućnosti, kao što je to objasnio profesor paleoantropologije sa Glasgow University, T. Neville George:

"Nema više potrebe izvinjavati se zbog siromaštva fosilnog zapisa. Na neki način, fosilni zapis je postao gotovo toliko bogat da je postao nepogodan za rukovanje i otkriva se brže nego što se integrira... On (fosilni zapis) i pored svega toga nastavlja da biva sastavljen uglavnom od pukotina."


Život se pojavio na Zemlji iznenada i u kompleksnim oblicima


Kada se zemljini slojevi i fosilni zapis ispitaju, može se vidjeti da su se svi živi organizmi pojavili istovremeno. Najstariji sloj Zemlje u kome su nađeni fosili živih bića je onaj iz Kambrija. Njegova starost procijenjena je na 500-550 miliona godina.

Živa bića nađena u slojevima koji pripadaju kambrijskom periodu pojavila su se u fosilnom zapisu iznenada - nema njihovih prethodno postojećih predaka. Fosili nađeni u kambrijskim stijenama pripadaju puževima, trilobitima, spužvama, kišnim glistama, meduzama, morskim ježevima i drugim kompleksnim beskičmenjacima. Ovaj široki mozaik živih organizama načinjen od jednog tako velikog broja kompleksnih stvorenja, pojavio se tako iznenadno da se taj čudesni događaj u geološkoj literaturi naziva "kambrijska eksplozija".

Najveći dio životnih oblika nađen u ovom sloju ima kompleksne sisteme kao što su oči, škrge, cirkulatorni sistem i napredne fiziološke strukture koje nisu različite od istih koji su uočljivi kod njihovih savremenih dvojnika. Naprimjer, dvolećna, saćasta građa oka kod trilobita je jedno čudo dizajna. David Raup, profesor geologije na Harvardskom, Ročesterskom, i Čikaškom univerzitetu, kaže: "Trilobiti su imali optimalan dizajn koji bi danas zahtijevao dobro istreniranog i maštovitog optičkog inžinjera da ga razvije."

Ovi kompleksni beskičmenjaci pojavili su se iznenada i kompletno formirani, bez bilo kakve karike ili prijelazne forme između njih i jednoćelijskih organizama koji su bili jedini oblik života prije njih.

Richard Monastersky, urednik Earth Sciences, jedna od popularnih publikacija evolucionističke literature, izjavljuje sljedeće o "Kambrijskoj eksploziji" koja je došla kao jedno totalno iznenađenje za evolucioniste:

"Istraživači imaju otada otkrivene hiljade izvrsno sačuvanih fosila koji nude jedan kratak pogled unazad, u jednu prekretnicu u historiji života. Taj momenat, prije nekih 550 miliona godina, upravo na početku Zemljinog kambrijskog perioda, označava evolucionu eksploziju koja je napunila mora sa prvim kompleksnim bićima na svijetu. U jednom treptaju geološkog vremena, planetom kojom su dominirale jednostavne životinje nalik na spužvu, ustupio je mjesto jednoj planeti kojom vlada široka raznolikost sofisticiranih zvijeri, životinja čiji srodnici još i danas nastanjuju svijet."25

ŽIVI FOSILI
Postoje primjerci fosila stari milionima godina koji nisu drugaciji od njihovih sadašnjih "potomaka". Ovi ostaci su jasni dokazi za cinjenicu da su oni postali, ne kao rezultat evolucije, vec kroz posebno stvaranje:

mrav star 100 miliona godina

.

Kako je Zemlja odjednom postala preplavljena jednim tako velikim brojem životinjskih vrsta i kako su se ovi posebni tipovi vrsta mogli pojaviti bez zajedničkog pretka - pitanja su koja ostaju neodgovorena od strane evolucionista. Zoolog sa Oxforda, [b]Richard Dawkins, jedan od najistaknutijih zagovornika evolucionističke misli u svijetu, ovako komentira ovu realnost koja poništava same korijene svih argumenata koje on brani:

"Naprimjer, kambrijski slojevi stijena, stari oko 600 miliona godina, najstariji su u kojima nalazimo većinu od glavnih grupa beskičmenjaka. I mnoge od njih nalazimo u jednom već naprednom stadiju evolucije, u njihovom samom startu tj. odmah nakon što su se pojavili.

To je tako da pomislite da su bili usađeni tamo, bez bilo kakve evolucione historije. Nepotrebno je reći, ova pojava iznenadnog usađivanja je oduševila kreacioniste." [/b]

Kao što je Dawkin bio prisiljen priznati, kambrijska eksplozija je jak dokaz za stvaranje zato što je stvaranje jedini način da se objasni pojava života na Zemlji u njegovoj punoj formi. Douglas Futuyma, jedan istaknuti biolog - evolucionista, priznaje ovu činjenicu i izjavljuje: "Organizmi su se ili pojavili na Zemlji sasvim razvijeni ili nisu. Ako nisu, onda su se morali razviti iz prethodno postojećih vrsta, pomoću nekog procesa modifikacije. A ako su se pojavili u jednom sasvim razvijenom stanju, onda su doista morali biti stvoreni od neke svemoćne inteligencije."
Sam Darwin je prepoznao ovu mogućnost kada je napisao: "Ukoliko su brojne vrste koje pripadaju istom rodu ili familiji doista startale odjednom, ta činjenica bila bi fatalna za teoriju postanka putem polaganih modifikacija kroz prirodnu selekciju."
Kambrijski period nije ništa više ili manje nego "smrtonosni udarac" za Darwina. Zbog ovoga, Švicarski evolucionista, paleontropolog Stefan Bengston, priznaje nedostatak prijelaznih karika dok opisuje kambrijski period i kaže: "Zagonetan (i zbunjujući) za Darwina, ovaj događaj nas još uvijek zasljepljuje."

Kao što se može vidjeti, fosilni zapis ukazuje da živa bića nisu evoluirala iz primitivnih u napredne forme, nego da su se umjesto toga pojavila iznenada, naprasno i u jednom savršenom stanju. Ukratko, živa bića nisu postala evolucijom, ona su bila stvorena.

Jedno cudo koje zbunjuje evolucioniste: OČI TRILOBITA

Trilobiti, koji su se odjednom pojavili u kambrijskom periodu, imaju jednu ekstremno-kompleksnu gradu oka. Sastavljeno od miliona sacasto oblikovanih malih djelica i jednog dvostruko-lecnog sistema, ovo oko, po rijecima profesora geologije Davida Raupa, "ima jedan optimalni dizajn koji bi bilo moguce kreirati jedino u današnje vrijeme i to od strane krajnje dobro obrazovanog i maštovitog inzinjera-opticara". Ovo oko se pojavilo prije 500 miliona godina i to u ovako perfektnom stanju. Nesumnjivo, iznenadna pojava jednog tako cudesnog dizajna ne moze biti objašnjena evolucijom, što dokazuje postojanje stvaranja. Povrh toga, sacasta grada oka trilobita je prezivjela do naših dana bez ijedne jedine promjene. Neki insekti, poput pcela ili vilinskog konjica, imaju istu gradu oka kao što su imali i trilobiti.* Ova situacija opovrgava evolucionu tezu da su ziva bica evoluirala napredujuci od primitivnih ka kompleksnima.

.
10.03.2005.

Jos malo kvizova :)

http://www.ikculm.de/Ko%20ce%20biti%20milioner/index.html

http://www.ikculm.de/kviz-akaid.htm

http://www.testedich.de/quiz06/dasquiztd.php3?testid=1061389545

http://www.testedich.de/quiz06/dasquiztd.php3?testid=1061054153

http://www.testedich.de/quiz06/dasquiztd.php3?testid=1061390590

http://www.testedich.de/quiz06/dasquiz.php3?testid=1058799037

10.03.2005.

Malo razonode (kviz)

Surfajuci Net-om, naisao sam na jedan zanimljiv kviz koji je uradjen po uzoru na poznati kviz "Milioner".

Miliona naravno nema, ali bogatstvo je i ako se nauci nesto novo :-)

http://www.ikculm.de/millionaire_game/index.html



10.03.2005.

Dio jedne hutbe

Navodi se u knjigama selefu-s-salihina predaja da je za vrijeme Musa, alejhisselam, živio čovjek koji je činio grijehe 40 godina. Jedne godine je zavladala velika suša i izišli su svi zajedno sa Musa, alejhisselam, i dovili Allahu da spusti kišu, ali kiša nije silazila. Zatim se Musa, alejhisselam, obrati Allahu dž.š. sa riječima: Gospodaru, navikao si me da mi uslivaš moje dove. (Kao da je svojim riječima rekao: Gospodaru, Ti si toliko milostiv i plemenit) Allah dž.š. mu je odgovorio: O Musa, kišu nisam spustio jer između vas ima moj rob koji je činio grijehe 40 godina i zbog njegovog griješenja ste bili uskraćeni kiše. Gospodaru, šta da uradimo? Neka iziđe i napusti vas, jer njegovo prisustvo zabranjuje milost. Zatim se Musa, alejhisselam, obratio svome narodu: O sinovi Israilovi, među nama se nalazi neko ko čini grijehe 40 godina i zbog njegovog prisustva, Allah nam neće spustiti kišu, pa neka nas napusti kako bi nam Allah spustio kišu. Taj čovjek je pogledao sa lijeve, pa sa desne, niko nije izlazio i shvatio je da je on taj jedini koji je veliki griješnik. Šta je uradio? Otpočeo je dozivati svoga Gospodara govoreći: Gospodaru moj, ako iziđem osramotiću se, a ako ostanem umrijet ćemo od gladi. Gospodaru, pokrij moju sramotu, a ja Ti obećavam da se nikad više neću vratiti na svoj grijeh! Ja Ti se kajem, Gospodaru moj! Nije ni izgovorio te riječi, a jaka kiša je otpočela padati i sve tako dok nije prestala. Kada je prestala, Musa, alejhisselam, se obratio Allahu: Moj Gospodaru, zar mi nisi rekao da nećeš spustiti kišu sve dok ne iziđe griješnik i ne napusti nas, a to se nije desilo?. Allah dž.š. mu odgovara: O Musa, kišu sam spustio iz radosti zbog tewbe/pokajanja Moga roba koji je činio grijehe 40 godina. (Samo trenutak je trebao da se njegov život promjene, trenutak da svi ožive nakon velike suše, da ostavi grijeh koji je činio 40 godina...) Musa, alejhisselam, reče: Gospodaru, reci mi ko je on da se veselimo zbog njega. Allah dž.š. odgovara Musa, alejhisselam: «O Musa, 40 godina je griješio i ja sam ga prikrivao, a na dan njegova pokajanja da ga osramotim»

09.03.2005.

Osnovi Islama: Islam i iskrenost

Islam zapovijeda muslimanu da bude iskren prema samom sebi i prema drugima. Ova zapovijed se često ponavlja u časnom Kur'anu i u govoru poslanika Muhammeda, neka je mir na njega. Islam zapovijeda muslimanu da kaže istinu čak i ako je to protiv njegovog interesa. Islam zapovijeda muslimanu da ne obmanjuje i ne vara druge ljude. Muslimanu je zapovjeđeno od Boga, tj. od Allaha, da bude iskren u svojim riječima i djelima, kako privatno tako i javno.



Posljedice iskrenosti



Iskrenost u riječima znači govorenje istine u svakom slučaju i pod svim uslovima. Iskrenost takođe znači ispunjavanje obećanja, bilo da je dato pismeno ili usmeno, u tekstu ili u duši. Iskrenost znači davanje ispravnog savjeta onome ko ga traži. Iskrenost znači izvršavanje svog posla što je moguće valjanije i savršenije. Iskrenost znači ispunjavanje obaveza što je moguće potpunije, bilo da je osoba nadgledana ili ne. Iskrenost znači davanje svakoj osobi prava koja joj pripadaju, bez da ona trazi ta prava. Iskrenost znači raditi ispravno, na pravi način i u pravo vrijeme. Iskrenost znači objektivnost u presudi, objektivnost u vrednovanju, i objektivnost u odlučivanju svake vrste. Iskrenost znači ispravan odabir i ispravno unapređenje radnika (personala), tj. odabir po zasluzi i unapređenje po zasluzi, a ne po temperamentu, po favoriziranju ili po privatnim vezama.

Iskrenost je termin koji pokriva mnogo značenja. On pokriva govorenje istine, čestitost u radu, izvršavanje obaveza, ispunjavanje čovjekove riječi, objektivne presude, i objektivne odluke. Iskrenost je suprotnost laganju, suprotnost varanju, suprotnost hipokriziji (licemjerju, dvoličnosti), suprotnost favoriziranju, i suprotnost obmani.



Vanjska i unutrašnja iskrenost



Želio bih ovdje podijeliti iskrenost na vanjsku i unutrašnju. Pod vanjskom iskrenošću, mislim na iskrenost o kojoj presuđuju drugi ljudi. Pod unutrašnjom iskrenošću, mislim na iskrenost o kojoj presuđuje osoba sama sebi.



Vanjska iskrenost



Nagrada za vanjsku iskrenost dolazi od Boga, od ljudi, i od psihološkog zadovoljstva koju iskrena osoba osjeća. Kada si iskren, sviđaš se Bogu i ljudima sa kojima se susrećeš. Tvoja iskrenost ti daje društvenu pohvalu koju trebaš, i tu se javlja društvena vrijednost iskrenosti. Dalje, kada su svi iskreni, ogroman dio ljudskih problema nestaje uključujući laganje, varanje, obmanjivanje, krađu, falsifikovanje, i mnoge druge društvene bolesti. Drugim riječima, iskrenost je nešto što daješ i nešto što uzimaš: drugi uživaju tvoju iskrenost i ti uživaš iskrenost drugih.

U nedostatku iskrenosti, pojavljuju se mnoge društvene bolesti. Ako je osoba neiskrena, ona je spremna slagati, podmititi, biti podmićena, iskriviti istinu, varati, falsifikovati, obmanjivati druge, i kršiti svoja obećanja. Neiskrena osoba je skupina raznih bolesti. Ona je uvijek spremna da se loše ponaša. I svaki puta kada se loše ponaša, ona uzrokuje velike poremećaje ili štetu nekoj osobi ili grupi ljudi, a u nekim slučajevima i cijelom narodu.



Unutrašnja iskrenost



Prema tome, iskrenost je faktor psihološkog zdravlja same iskrene osobe, kao i zdravlja drugih osoba sa kojima se susreće. Međutim, islam naglašava unutrašnju iskrenost, tj. iskrenost o kojoj donosi ocjenu sama osoba i koju ne mogu vidjeti drugi ljudi.

Često se desi da osoba uradi nešto u samoći. Ponekad uradimo nešto, a da nas niko ne vidi. Vjernik u Allaha osjeća da iako ga ni jedna osoba ne gleda, Allah ga vidi. Ovo stalno Allahovo nadgledanje razvija koncept unutrašnje iskrenosti odnosno savjesti u vjernika. To znači da unutrašnja iskrenost postaje opšta vjernikova strategija.

Musliman treba biti iskren, u unutrašnjosti i spoljašnjosti, privatno i javno, bilo da je posmatran od drugih ljudi ili ne, bilo da radi ili govori. Ova opšta iskrenost čini da musliman ima pouzdanje u samog sebe, u svoje ponašanje, riječi i djela. Iskrenost čini da osoba osjeća povjerenje prema drugima i povjerenje drugih prema sebi. Ovo uzajamno pouzdanje čini da se vjernik osjeća samozadovoljnim i društveno sigurnim.

Iskrenost znači jedinstvo ponašanja, jedinstvo mjerila, i cjelokupnost ličnosti. Iskrenost znači biti daleko od unutrašnjih i društvenih sukoba, i daleko od vlastite protivriječnosti.



Izgradnja iskrenosti



Važno pitanje, međutim, je ovo: kako islam izgrađuje iskrenost kod muslimana? Islam izgrađuje moralne kvalitete uopšte, a iskrenost posebno na nekoliko načina:

1) Upute. Allah zapovijeda muslimanu da bude iskren u svakom slučaju, u svim djelima i riječima, prema sebi i prema drugima.

2) Razum. Allah pokazuje muslimanu razumno da je iskrenost najbolji pravac, čak i na osnovu koristi.

3) Nagrada. Allah obećaje iskrenoj osobi velikodušne nagrade u ovom životu i u drugom životu.

4) Kazna. Allah prijeti neiskrenoj osobi strogom kaznom za njegovo neiskreno ponašanje.

5) Praksa. Allah razvija naviku iskrenosti u muslimana kroz pravu praksu, tj. kroz post i molitvu.

Tako islam izgrađuje naviku iskrenosti muslimana kroz direktne instrukcije, razumne argumente, principe nagrade i kazne, te kroz praksu.



Praktikovanje iskrenosti



Uzmimo kao primjer post. Kada musliman posti, on bi trebao da se suzdržava od bilo koje vrste hrane ili pića od zore do zalaska sunca. To znači da musliman (muslimanka) koji posti ne bi trebao da jede ili pije oko petnaest neprekidnih sati (ljeti), uključujući ne činjenje spolnog odnosa sa svojom ženom (odnosno sa svojim mužem).

Važna stvar ovdje je da musliman koji posti ne dozvoljava ulazak vode u usta od zore do zalaska sunca uprkos njegovoj žeđi, jer je naučio da bude iskren, tj. unutrašnje iskren. Jedini posmatrač postača je Allah swt. i sama osoba. Ovo je stvarno i realno praktikovanje iskrenosti za vrijeme cijelog mjeseca Ramazana, mjeseca posta u islamu. Tako je u Ramazanu musliman praktično uvježban da bude iskren. Naravno, jedna od komponenti iskrenosti je odbacivanje odavanja iskušenjima i naglim reakcijama. U Ramazanu, musliman je žedan, ali on ne pije; on je gladan, ali on ne jede. U Ramazanu, mjesecu posta u islamu, voda je prostorno blizu, ali psihološki daleko od muslimana; voda je blizu muslimanu, ali daleko od njegove želje. To je praktična vježba samokontrole i unutrašnje iskrenosti.

Prema tome, islam daje uputstva muslimanu da bude iskren i trenira ga takođe. Rezultat je zdrava ličnost i zdrava društvena atmosfera koja vodi prema sreći i individue i grupe.



Tekst preuzet iz knjige "Potreba za islamom" autora Dr. Muhammed Ali Alhulija

Dzemat


<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Preporucujem:

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
8818

Powered by Blogger.ba